Otac (2020): Za djecu mu 300 kilometara nije bilo puno

Nevjerovatan film koji od prve scene diže dlake na koži. Dovodi suze na lice. Steže srce i cjepa dušu svakoga. Iako slabo gledan, ali poznat po svojoj priči koja traje i sada. Film prati samo prvih mjesec dana života Nikole i borbe da vrati svoju djecu koju mu je socijalna služba oduzela.

Rating: 5 out of 5.

Mislio sam da neću moći pogledati film, te teške scene su me uništile, ali sam izdržao sa suzama u očima. Zato je bitno i da napišem tekst. Ta prva scena mi je zauvijek usađena u sjećanju, kao da sam vidio rođenu majku. Ne znam zašto, ali glumica Nada Šargin sa teškim početkom filma je započela priču o brojnim porodicama, ne samo u Srbiji već i šire. Tema koja je na prvi pogled bila nemoguća za predstaviti na filmskom ekranu je na kraju gledanja filma ostavila veliki utisak na mene. Tako da, ako volite drame, filmove po istinitoj priči ovo pravi film za vas, ali nije jedan od onih tokom kojeg ćete ostati ravnodušni.

Radnja filma

Kroz film pratimo Nikolu (Goran Bogdan), oca, vrijednog radnika, poštenog i siromašnog čovjeka koji se pronašao u noćnoj mori života koju nikada ne bi zamislio da se ikome može desiti. Ali se desila ovom čovjeku i vjerovatno brojnim drugim porodicama. Nikola radi na dnevnice da bi prehranio svoju porodicu, ali to nije dovoljno da bi dokazao da je sposoban da se stara o svojoj djeci, kada se njegova žena pokuša zapaliti pred firmom u kojoj je Nikola dobio otkaz i nikada nije dobio nadoknadu za rad tokom dvije godine zapošljenja. Zbog njenog čina pokušaja samoubistva i potencijalnog spaljivanja svoje djece, ona je u bolnici, a socijalna služba oduzima djecu od roditelja. U tom trenutku počinje noćna mora koja u pravom životu i dan danas traje.

Zbog loših životnih uslova u kući, birokratija u instituciji oduzima mu djecu dok se njegova situacija ne popravi. On mora naći stalan posao i još stotinu drugih stvari. To on jednostavno ne može uraditi, kada ne ispuni uslove i služba odluč da zadrži djecu, on odlučuje da prepješači put od svog sela do Beograda da uruči žalbu na njegov slučaj ministru lično.

Taj put od Beograda je ono šta čini ovaj film veoma teškim za sve nas tokom gledanja. Svaka scena, brdo, šuma i put kojim je on morao prepješačiti i preživjeti je nevjerovatan. Način snimanja, tj. kinematografija filma je fantastična, ta priroda i velike polje u Srbiju su zaustavljale dah kada ih vidite. Same scene njegovog dolaska u Beograd, medijskog praćenja njegove priče i reakcije javnosti u bile scene zbog kojih ćete plakati.

Film je rađen po istinitoj priči čovjeka Đorđu Joksimoviću čija je borba uzdrmala region.

U filmu je promjenjeno nekoliko detalja oko istinitog događaja, ne znam da li je to bilo zbog pojačavanje dramtičnosti filma ili nečega potpuno drugog, ali ove sam saznao tokom čitanja vijesti: Nikola se u pravom životu zove Đorđe; u filmu ona ima ćerku i sina, do u stvarno su to tri ćerke. Vjerujem da postoje još mnoge razlike, ali to ne čini ovaj film izmišljenim već proširuje njegovu širinu sa jednog čovjeka na brojne slične slučajeve.

Nešto što je promaklo ili nije režiser staviti, je tekst na kraju ekrana koji je mogao dodatno dodirnuti publiku sa nekim bitnim informacijama koje su se desile, kao što je činjenica da Đorđu još nisu vraćena djeca, brojne žalbe i ko zna šta još.

Kraj filma na ostavlja na misteriozan način u trenutku kada ne znamo šta će se sve desiti našem liku. To je bila odlična odluka kada je u pitanju film koji insipirisan istinitom pričom.

Kada sa pogledao čitav film ostao sam pod teškim utiskom, morao sam odmah istraživati šta se to desilo tom čovjeku, na koji način. Nisam vjerovao stvarima koje možete sve pronaći i pročitati, jednostavno zbog filma sam morao saznati sve šta mi je bilo dostupno u tom trenutku, kao neki vid nastavka filma kako bi saznao šta se dalje desilo.

Đorđe Joksimović, čovjek u čijoj priči je Srdan Golubović našao inspiraciju sa svoj film koji je pozvan na Berlinale i koji će 28. veljače otvoriti FEST, međunarodni filmski festival  u Beogradu, nije ni nakon šest godina dobio svoju djecu nazad. Ali nada ostaje. 

Nakon premijere na prestižnom Berlinskom filmskom festivalu, gde je film osvojio dvije nagrade, ovo ostvarenje nastavilo je da niže priznanja – „Zlatna vrata“ na Pula film festivalu, odličje za najbolji međunarodni narativni film na 21. Međunarodnom filmskom festivalu u Kalgariju, kao i Prvu nagradu na 13. Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije (LIFFE).

Režiser: Srdan Golubović
Glume: Goran Bogdan, Nada Sargin, Boris Isakovic
Scenario: Ognjen Sviličić
Žanr: Drama
IMDb: 7,5
Trajanje: 120 minuta

NASLOVNA: fcs.rs

TREJLER:

JOŠ PRAŠINE:

One thought on “Otac (2020): Za djecu mu 300 kilometara nije bilo puno

Add yours

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Powered by WordPress.com.

Gore ↑

Create your website with WordPress.com
Započni