Na listi nominacija oskara za najbolji film se pronašao film sa neobičnim nazivom „Drive My Car“ što odmah zvučio kao neka šala, ali film je neko novo iskustvo za gledanje.
Drive My Car (originalni naziv „Doraibu mai kâ„) je japanski film, koji zadivljujuće priča o životu jedne osobe, čija se većina radnje odvija u vožnji automobilom. Možda to ne zvuči primamljivo kao ideja radnje filma, ali biste se pravarili; ovo je film koji ne smijete propustiti.
Sudbina čovjeka u dubokoj boli, čija ga je sudbina učinila da buke kao prazna ljuska bez emocija koje može imati samo sa svojom ženom, životnim partnerom Oto Kasuku (Reika Kirishima). Film ne prikazuje bol Josukea Kafuku (Hidetoshi Nishijima) na način kao što to holivudski filmovi urade, već je potpuno skrenuo od klasičnih klišea i postigao vrhunac koji jedna drama može biti.
Daleko bi čovjek otišao da nije život komplikovan. Vidimo da i najmanja stvar može stvoriti veliku buru ako se ostavi po strani u životu. To je Josuke tek na kraju uvidio, i svjestan je svog propusta. Postoji ta jedna odluka, nekada davno koja proizvela čitavu radnju filmu i spojila živote nekoliko ljudi u veliku životnu predstavu.
Za film sam tražio, poruku, poentu, smisao i razlog, ali sam pronašao ono što nisam ni pomisoio. Za film ne treba tražiti razlog, jer nam ništa od toga ne traba. Trebamo ga osjetiti i proživjeti i doživiti mir kroz film koji vam dodirne dušu osobe koja ga gleda, vjerovatno kao i knjigu Harukija Murakamija.
Knjiga i njen pisac
Što bi jedna pametna osoba rekla za Harukija: „On je savršen, drži pažnju bez prestanka i uvijek dovodi nešto novo do samoga kraja.“ Tako da vam ne želim detaljisati o biografiji pisca, jer bolje je sami da pročitate neku njegovu knjigu i uđete u novi svijet.
Zasnovan je na istoimenoj kratkoj priči Harukija Murakamija iz njegove zbirke kratkih priča „Muškarci bez žena“ iz 2014. godine, iako je reditelj priznao da je takođe dobio inspiraciju iz dve druge priče od osam u zbirci: „Šeherezada“ i „ Kino.“
Priča o Murakamiju počinje tako što glumac angažuje vozača, a iz njihovih razgovora izranjaju njegova sećanja na Otoa. U filmu je ovaj redosled obrnut, tako da prvo dobijemo istoriju, a onda do kraja filma živimo sa sablasnim sećanjem na Ota.
Izvor za „Vozi moj auto“, istoimenu priču iz „Muškarci bez žena“ Harukija Murakamija, ima ne više od 40 stranica.
Predstave u filmu
Film počinje poznatom predstavom čiju ste priču sigurno čitali, „Čekajući Godoa“ pisca Samjuela Beketa kao uvod u priču filma. Dok drugi dio filma potpuni fokus stavlja toko radnje na predstavu i knjigu „Ujka Vanja“ Antona Pavloviča Čehova i cjelokupno nas unosi u svijek stvaranja predstave.
Upoznaćete se sa jednim procesom stvaranja scenarija, tumačenje uloga u predstavi, stvaranja lika za osobu koja nije za takvu ulogu, improvizacijom i kreativnošću.
Kadrovi, scene i dijalozi
Uveliko od početka vidimo da su scene „umorne,teške“, duge, ali svaka riječ se računa u dijalogu među likovima. Svaka scena ili pomjena kadra pokazuje određenu dozu emocija koju lik prikazuje. Dijalog čitavoj filma pobjeđuje u odnosu na monotonu sliku koja predstavlja život jedne osobe koja pati. Ako se dovoljno „upadnete u zečiju rupu“ proživjećete svaku scenu kao da ste tu pored likova, ali ništa ne možete uraditi. Moći ćete biti u toj poziciji da razmišljate o mislima glavnog lika i o tome šta predstavlja to auto. Automobil koji vozi može vidjeti kao putovanje ili bjegostvo, ali to je na nam kao gledaocima da odlučimo. Lično ne misilm da treba predstavljati ništa osim onoga šta i jeste, automobil.
Nekostatak koji možete primjetiti u filmu je muzika ili njen nedostatak, ali kao i čitanje knjige muzika vam nije potrebna da je sami zamislite. U filmu muziku zamjenjuju prirodni zvukovi atmosfere grada i okoline. Vizuleno film je veoma mutan, nije standardni film koji će biti prepun prelijep scena, tmurnost priče je vizuelno prikazana, čitav film nema uspone i padove jer mu nisu potrebni.
Film je nominovan za četiri oskara.
Takođe, predstavljena je i sama Japanska kultura i njeni ljudi u najboljem svjetlu, kao mirni i druželjubivi ljudi. Ono što me je vezalo za Japan jeste njihova kultura, tradicije i ljudi, ne želim reći da je sve savršeno, daleko od toga, ali uvijek postoji strana kojoj se trebamo diviti, kao ovome filmu na primjer.
Podjeljenost govora glumaca na nekoliko jezika sam pročitao kao jednu nevjerovatnu priliku pokazivanja cjepanja granice koji svaki gledalac mora uraditi. Jer tada vam se otvara čitav novi svijet filmografije koju propuštate sve ove godine. Bili ste zarobljeni u holivudu, sada ste u kinematografskom univerzumu!
Režiser Rjusuke Hamaguči je odabrao adaptaciju Murakamijevog teksta iz dva razloga: zato što su likovi bili u automobilu, a takođe i zbog glumačkih pitanja koja je priča istraživala.
Režiser: Ryûsuke Hamaguchi
Scenario: Haruki Murakami (kratka priča)
Glume: Hidetoshi Nishijima, Tôko Miura, Reika Kirishima
Žanr: Drama
IMDb: 7,8 – 13.000 glasova
NASLOVNA: canva.com
Prašina sa Marsa 